zapisi iz prošlosti (VII)

I danas se zateknem u tuzi, boli, samoći, skakanjima bioritmova, kako god sve te mijene zvali... Prakriti, priroda je promjena. Kako u svijetu, gdje je promjena prirodno stanje, doseći nepromjenjivo stanje svijesti... ili ga barem postati svjestan?
Jer, ako smo mi dio te Čiste Svijesti, ako je Ona u nama... kako (barem na tren) osjetiti TO? I kako produljiti taj trenutak kad ga osjetiš?
Taj trenutak koji se ne zaboravlja...

zapisi iz prošlosti (VI)

Strahovi su suprotna strana od ljubavi. Strahovi su dio ega, poistovjećenog sa svojom ulogom zaštite od stvarnih, trenutnih problema (tijelo treba zaštitu od određenih vremenskih uvjeta, gladi, prejedanja, žeđi, napada...). Kada osjećaj straha/nemoći, uslijed projekcija, prošlih iskustava, prevlada, tada pati i duh i tijelo.

zapisi iz prošlosti (V)

Ponekad su karmički krugovi toliko jaki... i znaš da je jedini način OPRAŠTANJE. Prvo sebi, a zatim i drugima. Što je, zapravo, opraštanje? Mirenje sa sudbinom? Ne baš. Odbacivanje ogromne boli u koju si se zapleo, uvukao, prožvakao, za(s)lijepio... s kojom si se poistovjetio. Izricanje tuge i boli. Mirenje s osjećajima koji su isplivali. Sagledavanje skrivenih zakutaka, opravdavanja, izgovaranja.... Dolaženje do istinske boli u sebi – boli koja okružuje srce, zatvoreno u tamnici. Ne, nije to ona bol kojom ego progovara. To je bol zatvorenog srca.

zapisi iz prošlosti (IV)

Bilo je to vrijeme velikih, ogromnih promjena...
Umiranje jednog i pokretanje novog života...
Vrijeme kad se suočavaš s potrebom za promjenom i strahom od nje...
Vrijeme pokušaja da umjesto vegetiranja počneš živjeti.
Slične faze i poslije postoje, ali puno kraće traju.
Pitaš se dokle i hoćeš li izdržati... i moliš se – da ne odustaneš.

zapisi iz prošlosti (III)

Zašto se osvrćem na sve ovo, danas, nakon 17-18 godina?
Ponekad mi je smiješno, a ponekad sam iznenađena. Ponekad vidim pomak, a ponekad mi se čini da zaboravih već naučeno... U školi života. No, izgleda da nije... kažu da sve se broji, svaki dodir, misao, dah...

zapisi iz prošlosti (II)

Zanimljivo je da živim sada ono željeno i zapisano prije 18 godina... Živjela sam to i prije 11 godina, 7 godina nakon zapisa; pa i 4,5 godine nakon zapisa... I toliko puta već skidah okove i dopuštah si da ih opet stavljam... ili tek postadoh svjesna okova koji još skinuti nisu. Na mjestu na kojem sam sada žene nose „okove“ i to ih čini ženom, kažu. Da li? Meni je trenutno teško na sebi imati i lagane japanke, a kamoli nešto što zveči...

I sjetih se priče o narukvicama...
„Gdje je tišina, tamo je jedinstvo, a gdje je buka tamo je dvojnost.“, bile su riječi gurua o kojima je razmišljao učenik, ulazeći u dvorište jedne kuće. Tamo je zatekao ženu koja je mljela žitarice za ručak, a narukvice na njezinoj ruci bučno su zvečale. Jednu po jednu narukvicu žena je skidala, dok joj nije ostala samo jedna na ruci. Tada prestane i buka...

zapisi iz prošlosti (I)

Iako zapravo postoji samo danas, sada, ponekad volim pogledati unatrag i vidjeti koliko se još vrtim u nekim krugovima, ili se razveseliti ako sam neki krug napustila... i tako naiđoh na neke stare zapise... Možda je vrijeme da izađu iz ladice?

Prvi od njih nastao je prije više od 18 godina – cijeli jedan život! Ima toliko sličnosti sa sada... iako odgovore već znam, kao i otpore da izađem... još uvijek se ne mogu odvažiti na posljednji korak promjene, odbacivanja i prepuštanja. Još uvijek bivam „zaustavljena u koraku i snu“, zamrznuta od šoka, padam... i ponovno ustajem