utapanje tuge

 

Tko će dodati ti led razblažujući tugu i bol, kad ostaneš sam?

Naizgled nepovezano, no ipak…

Kad dođe vrijeme… „slijedite svjetlo, slijedite zvuk…“

 

Zapisi sa satsanga u Vepu (Mađarska) 30.6.16.

Kada pjevamo OM, tada se prana i apana sjedinjuju u manipuri (pupčano središte). Zvuk prvo počinje u pupku, život počinje u pupku – svijest raste i smanjuje se kroz pranu i apanu. U vrijeme samadhija ili više svijesti ili duboke meditacije, ako postoji put do sahasrare, prana i apana se sjedinjuju i dovode tu svijest kroz sušumna nadi, prema sahasrari. Tada je apana isto čista i obje se sjedinjuju, kao ida i pingala u jedno, a sušumna preuzima. Taj tok čiste prane je poput Devprijaga u Himalaji. Deva=božanski, Bog, a prijag=sjedinjenje. Te dvije moćne rijeke, Alakahandu i Bhagirati, možete vidjeti kako se sreću. To su ida i pingala i postaju potpuna Ganga, kao sušumna nadi. S tom pranom koja se mijenja u zvuk (nada) – nada rupa parabrahma – ta je nada sam Parabrahman. Ta Atma, đivatma, svijest, prana, nektar, život, kako god to zvali, postaje jedno, a to znači NADA, zvuk i kad se to razvije iz prane u zvuk, rezonanciju, počinje vibracija i dolazi u sahasraru.

Kada život odlazi iz tijela, điva, prana dolazi do pupka i onda odlučuje u kom smjeru ide. Tada se to odvija prema našoj karmi, djelima i željama, vezanostima koje imamo u to vrijeme i kvaliteta toga ovisi s kojim je indrijama povezana. Kamo će vaša svijest ići je pod utjecajem, vodstvom vaše posljednje želje. Ali ako postoje mantra i čiste misli, predanost, tada svijest nastavlja prema oslobođenju, sahasrari.

Postoji 10 indrija, osjetila, a svatko ima drugačije osjećaje, želje i prema tome će vaša duša to slijediti. Kao što voda, rijeka, potok teče i dijeli se u više smjerova, kada u taj tok bacite nešto, taj će plod, predmet teći u tok koji je jači. Tako i điva ide u određenom smjeru. Tada više nemate moći, ni utjecaja. To je poput vodopada u koji upadnete – nemate moći vratiti se. Prije imate izbora i snage, ali kada dođete do ruba, past ćete.

Prana se šalje iz pupka u ostale čakre i taj zvuk se kupa, boji, dobiva kvalitetu… Ta rezonancija dolazi do bindu čakre koja ima nektar i zvuk se filtrira kroz nektar i dolazi do sahasrare, brahmarandre. I najveća je moć u surja nadiju. On je vrlo važan i vodi nas do tog svjetla, do Brahmana…

Kraljević traži Sveca

Ovu sam priču čula 2005.godine na satsangu s Učiteljem, Višvaguru Paramhans Svami Mahešvaranandađijem, i nedavno mi je opet došla pod ruku. O predrasudama, bahatosti, poniznosti, opraštanju...

 

Bio jednom jedan veliki svetac koji je imao mnoge natprirodne moći, ali nije ih koristio, ništa nije pokazivao. Jedino, ako ste ga vidjeli, sve je bilo u redu. Ako bi vas dotakao, bilo je kao da je u vas ušlo božansko svjetlo. U vrijeme kada je on živio, bilo je manje ljudi na zemlji. Bilo je puno prašuma i slobodnih divljih životinja, a priroda i ljudi živjeli su u skladu.

Jedan je kraljević čuo priče o tom svamiđiju, kako je velik, i htio je dobiti njegov darśan. Sjeo je na svog konja i pošao ga tražiti.

A što je taj svetac radio? Čistio je neko trnovito grmlje na glavnoj cesti, glavnom putu do svoje kolibe udaljene 2 kilometra. Na suncu, na 40, 45°C… Radio je sam, bez učenika pored sebe.

Kraljević je dojahao do njega. Vidio je kako neki čovjek siječe grmlje i travu čisteći trnje i pomislio ‘Pitat ću ga gdje živi svamiđī'. Stao je pored njega na konju i pitao: „Znaš li gdje je svamiđī?“ Ovaj nije ništa odgovorio. Kraljević je ponovno pitao: „Možeš li mi reći kamo vodi ovaj put?“ „Nekamo vodi.“ Kraljević je pomislio ‘Ovaj mora da je glup!’ „Pitao sam te gdje živi svamiđī!“ Ovaj nije odgovorio. Kraljević je zamahnuo svojim ćabukom (bičem) i tri-četiri puta ga opalio te odjahao dalje.

Nakon dva kilometra došao je do male slamnate kolibe i tamo našao jednog od svamiđijevih učenika koji je pripremao ručak. Kraljević je zapitao da li je to koliba čuvenog sveca i učenik je odgovorio „Da, gospodine!“ „Mogu li dobiti darśan? Mogu li ga vidjeti? Dugo sam putovao.“ Učenik je odgovorio: „Žao mi je, ali nije sada ovdje.“ „Gdje je?“ „Čisti put.“ … „Koji put?“ „Ovaj put kojim ste došli.  Sigurno ste ga sreli. On je koji kilometar odavde.“ „Kako je obučen?“ „Ima samo jedan lunghi i ručnik.“ Sada je kraljević bio zbunjen ‘Nadam se da to nije onaj kojeg sam opalio.’

U međuvremenu je došao svamiđī i rekao učeniku: „Zašto ga nisi posjeo i dao mu hladne vode?“ A kraljević je rekao: „Gospodine, oprostite…“ Svetac je odgovorio: „Zašto?“ „Zbog moje gluposti.“ Svetac odgovori: „Ne, ne. Dobro si učinio! Znaš, kad kupujemo posudu za kuhanje, od gline, ispitujemo je kuckajući, da provjerimo da li je cijela ili napuknuta! Ako je napuknuta, onda nema odzvanjajući zvuk, već ima tupi zvuk, napuknuti. Znači, ti si me iskušavao! Tako znaš da li sam napuknut ili cjelovit! Sine moj, to je u redu. Učinio si to iz neznanja.“

neizrecivo I - Sit gladnom ne vjeruje. (i obrnuto)

03.06.12.

Sit gladnom ne vjeruje. (i obrnuto)

 

Iskustva su nešto što nas obogaćuje - u življenu života i dijeljenju života s drugima, ako se ne vežemo za ishod. Samo iskustvo, bez vezanja za ishod. Vezanje znači vrtnju u krugu iz kojeg ne vidimo izlaza, dok ne pustimo (ono što vidimo kao) krajnji rezultat i dok si ne dopustimo živjeti.