Sjetih se (ne)tugovanja... upitah se koliko si „dozvoljavam“
tugovati... iako osjećam da si trebam dopustiti zdravu tugu, kako bih sagradila
sve porušene svjetove, umjesto da se pravim da se ništa nije dogodilo... Sjetih
se i kako sam bijesna... kad „nema mjesta“ za tugovanje... I kako je teško
oprostiti...
I odjednom – dobivam osjećaj da mi tijelo ne reagira na napad,
kao da mi je pokvaren obrambeni mehanizam, kao da ne prepoznaje štetne tvari...
i ne reagiram...
Postadoh svjesna unutarnjeg osjećaja nemoći, obrasca duboko
zapisanog u sebi – što god pokušavala, neću uspjeti... nemoć duboko usađena u
tijelu, koja stvara neotpornost i na najmanju naznaku napada...
Istovremeno, u meni je ogromna snaga koja mi ne dopušta da se
prepustim...
... Nesrazmjer – snaga i nemoć istovremeno u meni... stvara neiskorišteni
potencijal.
I zato IZABIREM...