Tražeći prave riječi za oblik
umora od ega, sjetih se Hemingwaya i Kome zvono zvoni, odnosno početnog
navoda Johna Donnea, metafizičkog pjesnika iz 16. stoljeća.
No man is an Iland,
intire of it self; every man is a peece of the Continent, a part of the Maine;
if a Clod bee washed away by the Sea - Europe is the
lesse, as well as if a Promontorie were, as well as if a Mannor
of thy friends or of thine owne were; any means death
diminishes me, because I am involved in Mankinde;
And therefore
never send to know for whom the bell tolls;
It tolls for thee.
Evo ga i u prijevodu Šime Balena (Kome zvono Zvoni, E.
Hemingway, izd. Zora, 1960)
Nijedan čovjek
nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta,
dio Zemlje; ako More odnese Grudu zemlje – Evrope
je manje, kao da je odnijelo' kakav Rt, Posjed tvoga prijatelja
ili tvoj vlastiti; smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer
sam obuhvaćen u Čovječanstvu;
I zato nikada
ne pitaj kome zvono zvoni;
Tebi zvoni.
