zapisi iz prošlosti (II)

Zanimljivo je da živim sada ono željeno i zapisano prije 18 godina... Živjela sam to i prije 11 godina, 7 godina nakon zapisa; pa i 4,5 godine nakon zapisa... I toliko puta već skidah okove i dopuštah si da ih opet stavljam... ili tek postadoh svjesna okova koji još skinuti nisu. Na mjestu na kojem sam sada žene nose „okove“ i to ih čini ženom, kažu. Da li? Meni je trenutno teško na sebi imati i lagane japanke, a kamoli nešto što zveči...

I sjetih se priče o narukvicama...
„Gdje je tišina, tamo je jedinstvo, a gdje je buka tamo je dvojnost.“, bile su riječi gurua o kojima je razmišljao učenik, ulazeći u dvorište jedne kuće. Tamo je zatekao ženu koja je mljela žitarice za ručak, a narukvice na njezinoj ruci bučno su zvečale. Jednu po jednu narukvicu žena je skidala, dok joj nije ostala samo jedna na ruci. Tada prestane i buka...