Kako se osjećam, ako zanemarim neke manje-više opipljive izazove?
Iznenađena sam kako mi je ovo mjesto opet (tako brzo, zapravo) ušlo pod kožu i kako se osjećam kao doma i kao da bih mogla čitav život provesti ovdje. Iako (još) nisam ostavila sve, osjećam se odvojenom od svega dosadašnjeg, kao na drugoj, doista, potpuno drugoj planeti. I sad si ne mogu zamisliti da budem opet u svom dosadašnjem domu i da me išta od „onoga tamo“ ponovno može ispuniti – čak i ono što me uvijek ispunjavalo i usrećivalo. No, znam i da mi povratak u dosadašnji svijet predstoji i ne strepim od njega kao nekad.
Ne vidim, zapravo, pred sobom ni ostanak, ni povratak... kao da nije ni važno
– ostajem bez pitanja, bez tragova, bez „svrhe“...
Nema komentara:
Objavi komentar