Zeznuto je to s tim sjećanjima…
Ponekad nam daju snagu, nadu, želju, da idemo dalje, da ne
stajemo na putu, da se pokrećemo… da gledamo u budućnost… ponekad i previše.
A ponekad se upravo zbog njih zakopamo i ne vidimo što nas novo
čeka, stalno iščekujući da se ponovno dogodi nešto 'takvo'… stalno se osvrćemo
unatrag, u prošlost, zaboravljajući da vrijeme nikog ne čeka…
Mogu reći da me držalo i jedno i drugo. I još nisam imuna ni na
jedno ni na drugo. No, nema veze. I za to znam da postoji i ponekad se sjetim
da je vrijeme ostaviti sjećanja u prošlosti i krenuti dalje, a ponekad me sjećanja
podsjete da trebam nastaviti, jer baš su zato i stvorena… dok i ona ne postanu
suvišna 😊
Pred nekoliko godina u jednom postu sam opisao na svoj/identičan način tu nostalgiju koja mi se javlja(la) zbog idealiziranja prošlosti i straha od budućnosti.
OdgovoriIzbriši😊 zanimljivo je to kako se svi povremeno srećemo na istim stanicama, neko vrijeme idemo istim putevima… i onda opet neko vrijeme svatko svojom trasom 😊 i kako nam je, cilj, zapravo, isti, bili ga svjesni ili ne, bili nam načini/prijevozna sredstva isti ili ne 😊
IzbrišiLijepo rečeno. :)
Izbriši