Koliko često želimo da svijet izgleda baš onako kako si ga mi
zamišljamo? Čak i tuđi. Koliko svoj svijet namećemo drugima? Koliko često se
skrivamo iza kompromisa i prijedloga, sugestija i manipulacija, kako bismo
druge ili sebe uvjerili da činimo najbolje za sve? Ili samo tražimo potvrde od
drugih, da smo u pravu?
Čujemo li tuđu bol zbog sputavanja?
Neki od predivnih tekstova koji me podsjetiše na ovu temu potječu
od Khalila Gibrana. Evo dijelova iz Proroka, u prijevodu Marka Grčića, izdali 1990. GZH i KS.
O Ljubavi:
***
Ljubav ne daje ništa osim sebe i
ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može
imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
***
O Ženidbi:
***
Ljubite jedno drugo, ali ne
pravite spone od ljubavi:
***
O Djeci:
***
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje
života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od
vas,
I premda su s vama, ne pripadaju
vama.
***
O Samospoznaji:
***
Ne recite: „Našao sam istinu“,
nego radije:
„Našao sam jednu istinu.“
***
***
Nema komentara:
Objavi komentar